Kaljevići su jedna od najpoznatijih familija u užičkom kraju i šire. Ima ih u Užicu, u Šljivovici, na Zlatiboru, u Gornjem Milanovcu, Beogradu, Valjevu i mnogim drugim mjestima. Prošlog vikenda su posjetili Tepca na obroncima Nacionalnog parka Durmitor, selo iz koga su potekli. Ovo zanimljivo ali i značajno putovanje organizovao je najpoznatiji Užičanin među njima – Miladin Kaljević, direktor preduzeća „Jedinstvo-Metalogradnja“. „Ideja postoji odavno. Prolaze godine i nikako da je realizujemo. Sada smo se okupili, krenuli u Tepca, i to što smo doživjeli ne može da se opiše“, kaže Miladin Kaljević.
Na Miladinov poziv krenuo sam i ja kao reporter. Radovao sam se što ću ponovo preći valjda jedinstven u svijetu most na Đurđevića Tari, biser balkanskog graditeljstva za koji u šali kažu da se ponovo do neba uzdigao iako ga je nedavno na TV ekranima „porušio“ legendarni Bata Živojinović. Ovaj most je najzad postao „kovnica novca“: svakodnevno ga posjeti po nekoliko hiljada turista. Na put u Tepca krenule su 32 odrasle osobe i dva dječaka – junaka, Uroš (6) i Miloš (8) Pavlovići, čija je baka Milena iz Kaljevića. Kažemo, dječaka – junaka jer je trebalo izdržati naporan put po jari ilinskoj, a posebno 12 kilometara makadama serpentinama niz kao zid strme durmitorske strane duboko prema čarobnoj rijeci Tari kojom, baš tuda, ovih dana naveliko traje rafting.
Planirano je da se u centru sela, gdje – za nevjericu – još uvijek ima po koji žitelj, položi vijenac na spomen-ploču najslavnijem Kaljevića pretku, srpskom vojskovođi Živojinu Mišiću. Novo Kaljević iz Tepaca, koji se priključio užičkom karavanu, kaže da u naselju Žabljak, gdje on živi, ima deset porodica Kaljevića. Kako ističe Novo, Žabljak je najviše naselje na Balkanu, na nadmorskoj visini od 1.400 metara. Dok neko u šali dobacuje da je selo Šljivovica „Misir“ za Tepce i sva ovdašnja sela (recimo, susjedno selo Crna Gora je pet mjeseci okovano snijegom a nameti dostižu osam metara), Milovan Mirjačić, koji je bio određen za vođu puta, kaže da u šumi iznad Tepca raste druga po veličini bukva na svijetu, toliko debelog stabla da ne mogu da je obuhvate trojica dugorukih košarkaša, i da se ovde do 1959. godine krio čuveni četnik Vlado Šipčić..
Milovan još dodaje da svake godine ide na Žabljak i da mu se, eto, ispunila želja da posjeti selo Tepca, odakle se kreće na splavarenje rekom Tarom, i da vidi odakle su Kaljevići krenuli u svijet. Valja reći da čitavim ovim krajem krstari veliki broj uglavnom stranih turista, sa rančevima na leđima i mapama u rukama.
Do Žabljaka vode dobri putevi. Posebno je kvalitetan put od graničnog prelaza Jabuka, na srpskoj, i Ranče na crnogorskoj strani. Ali, od Žabljaka smo krenuli lokalnim asfaltnim putem, čija je podloga takođe bila zadivljujuće kvalitetna. Miladin Kaljević nam objašnjava da su svi putevi u Crnoj Gori veoma dobri i, iako u teškim uslovima, rađeni po evropskim standardima. Selo Tepca, to nije bilo teško zaključiti, sigurno nikada neće dobiti asfalt, iako su na seoskom groblju grobnice poznatih porodica, Lauševića, Petkovića, Marića, Đalasana, Ašanina, Džepina, Rončevića, Jovovića, Kaljevića i drugih. To govori da je u Tepca nekada bujao život. Kraj spomen-ploče Vojvodi Živojinu Mišiću, postavljene 1997. godine, gdje su Kaljevići položili vijenac, govorio je Miladin Kaljević. Naglašavajući da narod koji ne zna gdje su mu korijeni, koji ne poštuje svoju tradiciju i istoriju, ne gaji kulturno-istorijsku baštinu – nema budućnost. A budućnost po njemu određuje prošlost i sadašnjost. Ljubodrag Kaljević dodaje da je zato napravio svoje porodično stablo do šestog koljena.
Svi su se radovali ovom danu, nezaboravnom putovanju u srpsku istoriju, izletu začinjenom emocijama. Posjeta Tepcima je zaista bila za nezaborav, posebno zahvaljujući vozačima Acu Iliću koji je vozio „škodu – oktaviju“, Bobanu Ćirkoviću za volanom minibusa Agencije „Nađa turs“, i Goranu Pavloviću koji je u svom automobilu vozio svoju porodicu. Oni su jednako uspješno savlađivali makadam niz durmitorske strmine do sela Tepca, i pogotovu ozbiljan uspon u povratku. Na sve teškoće zaboravilo se već u restoranu-vidikovcu „Momčilov grad“, s koga se, sa nadmorske visine od 1.800 metara kao na dlanu vidi Žabljak, Crno jezero na Durmitoru i okolni bajkoviti kameniti visovi.
Uz ručak u „Momčilovom gradu“ s Novom Kaljevićem smo se, više u šali, „nabjeđivali“ koje je bolje – durmitorsko ili zlatiborsko jagnje. Čula se, na kraju, i pjesma, svirala i gusle čak. „Bilo je malo naporno, ali ovaj boravak i zajednički ručak u restoranu-vidikovcu ‘Momčilov grad’ je svakako najljepši dio putovanja“, veselo zaključuje Miladin Kaljević uz najavu da će Kaljevići iz Šljivovice i Užica naredne godine na isti ovaj dan posjetiti drugu oazu Kaljevića i Mišića, selo Struganik kod Valjeva i rodnu kuću Vojvode Živojina Mišića.
Svetislav Tijanić
Vratili se svojim korijenima
U govoru kraj spomen-ploče Živojinu Mišiću Miladin Kaljević je poručio:
„Danas smo mi ovdje iz poštovanja prema našim korjenima, ali i da se podsjetimo i razmislimo kakvi su to bili jaki i hrabri ljudi, koji su velike probleme hrabro i sa ogromnim rizikom rješavali, a kakvi smo mi koji padamo na malim preprekama. Mnogi narodi, pritisnuti bjelosvjetskim imperijalizmom, u kome prednjači američki, nestali su. Ali, ne postoji svjetska sila koja može da uništi i slomi volju naroda koji je spreman da se bori. Zato je mnogo važno što smo mi danas ovde, jer, uveravam vas – vratićemo se svojim kućama bogatiji i jači.
Po predanju, Kaljevići su došli ovdje iz okoline Peći u drugoj polovini 17. vijeka. Naime, došli su usukob sa Turcima, i očekujući osvetu maskirali su se, namazali blatom, a djecu sakrili u svinjac pošto Turci tu ne zaviruju. Tako su sačuvali svoje živote. Tražili su mjesto gdje nema Turaka i gdje je nepristupačno da ih Turci ne mogu pronaći, i izabrali baš ovo ovdje. Posle oslobođenja dijela Srbije od Turaka, oko 1830. godine, dva jaka i hrabra brata, Sava i Mišo, u borbi za opstanak natovariše svu svoju imovinu na dva konja i krenuše u neizvjesnost u Srbiju, s nadom da će naći bolje mjesto za život. Sudbina je htjela da Savin konj povrijedi nogu i da on ostane u podnožju Zlatibora. Drugi brat Mišo produži i stigne do sela Struganika kod Valjeva, gdje i sada žive Kaljevići i Mišići. Djeda i otac Vojvode Mišića zbog sukoba sa Obrenovićima promijenili su prezime.
Vojvoda Mišić je bio veliki vojskovođa, obdaren za strategiju i taktiku ratovanja, vrstan poznavalac svoga naroda i vojnika, apsolutni profesionalac i čovjek koji je imao svoj stav i nije dozvoljavao da se politika miješa u strategiju ratovanja. Zato je bio u stalnom sukobu sa vladom i Pašićem i dva puta je prinudno penzionisan i ponovo aktiviran. U Velikom ratu primijenio je strategiju i taktiku u koju niko nije vjerovao, i zadivio cio svijet. Munjevito i snažno izveo je protivnapad koji neprijatelj nije očekivao, razbio divizije generala Poćoreka, i izvojevao prvu pobjedu u Velikom ratu protiv moćne austrougarske mašinerije. Njegova strategija i taktika ratovanja se danas izučava na svim svjetskim katedrama za vojne operacije. On je komandovao, i pobijedio, u šest ratova, prvom 1876. sa 20 godina, i poslednjem 1918. godine. Nosilac je četiri Karađorđeve zvijezde sa mačevima i pet Legija časti kojim ga je odlikovala Francuska vlada.
Posebno je važno, a meni i veoma drago, što su i mladi danas ovdje sa nama. To ohrabruje i daje nadu – a njima neće biti teško da se preko društvenih mreža povežu sa ostalima koji su rasuti po cijelom svijetu u potrazi za boljim mjestom za život – da postanemo jaka i moćna porodica, dostojna za respekt i poštovanje. Iako mala, porodica Kaljević iz Branežaca poslala je u Veliki rat 11 vojnika. Vratila su se samo dvojica. Zato ćemo dogodine, na Vidovdan, na Oku, kod spomen-ploče palim borcima iz sela Branešci, prisustvovati parastosu i odati poštu našim vitezovima koji dadoše svoje živote za buduća pokoljenja. Proglašavam i Dane Kaljevića koji će se održavati na vikend pred Petrovdan u najljepšem selu na svijetu, Šljivovici, jer ne smijemo dozvoliti da se generacija koja je živjela u istoj kući i pila iz iste ‘čaše’ – ne prepoznaje.